Posts

AKO TI KAŽEM…

Image
  AKO TI KAŽEM… Funkcionišem kako moram, ne kako želim. Pravila mog života ne određujem ja. Određuje ih cerebralna paraliza. Kada to znaš, kada sa mnom živiš, družiš se ili me povremeno viđaš, zašto očekuješ da funkcionišem kao ti? Ako ti kažem: – Daj mi manju šolju. Zašto mi objašnjavaš da je veća bolja? Ako ti kažem: – Daj mi viljušku. Zašto mi kažeš da se to jede kašikom? Ako ti kažem: – Dosta je sipano. Zašto dodaš još? Ako ti kažem: – Daj mi dubok tanjir. Zašto mi govoriš da se hrana služi u plitkom? Ako ti kažem: – Sipaj mi u veću činiju bez nogice i daj mi veliku kašiku. Zašto uzdahneš jer nije po tvom? Ako ti kažem: – Iseci na trećine. Zašto isečeš sitnije? Ako ti kažem: – Daj mi punu kašiku. Zašto ti određuješ koliki će zalogaj biti? Ako ti kažem: – Kupi mi pitu sa sirom i višnjama. Zašto se vratiš sa pitom od mesa i jabuka? Ako ti kažem: – Dodaj mi… Zašto promrmljaš: – Uzmi sama. Ako ti kažem: – Boli me kada… Zašto ...

ONA TO NE MOŽE! NE! ONA TO MOŽE!

Image
  ONA TO NE MOŽE! NE! ONA TO MOŽE! Moje rođenje bilo je teško i naporno, za moju majku bolno i višesatno, za osoblje komplikovano i rizično, a za mene sa životnim posledicama – cerebralnom paralizom. Da je to uzrok mojih tegoba sa motorikom, roditelji su otkrili u drugoj godini mog života. Pojavile su se i posledice u govoru, hodu. Očuvan i netaknut bio je intelekt. Znajući moje mentalne mogućnosti, majka (učiteljica) je insistirala na mojoj inkluziji sa decom bez smetnji. Upisala me je u redovan vrtić. Naravno, prethodilo je nekoliko razgovora sa direktorkom, psihologom, vaspitačima grupe. Veština i moć komunikacije moje majke učinili su mogućim da se nađem u redovnoj grupi vrtića. Ovu proceduru nije morala proći kada je moj mlađi brat polazio u vrtić jer – on je zdravo dete. Ono čega se ja sećam je da sam volela vrtić i da mi je bilo lepo u okruženju dece. Učestvovala sam i na priredbama, dobijala uloge u predstavama, pevala sam i recitovala. Saradnja mojih roditelja i v...

ŽUTA VRATA DETINJSTVA

Image
    ŽUTA VRATA DETINJSTVA Juče, 30. jula, mama (91) i ja provele smo divan letnji dan u Brestovcu, selu udaljenom četrdesetak kilometara od Beograda. Tamo je kuća mog dede po majci i ujaka, njenog najstarijeg brata. Kuća Jelesijevića. U njoj su odrastale generacije. Deca, unuci, praunuci… Svako od nas u njoj je ostavio po neki svoj trag. Veliko dvorište. Ujnine lale u proleće. Beli đurđevak uz komšijski zid. Česma oko koje se uvek neko okupljao. Gusta ujkova vinova loza sa krupnim, belim grozdovima. Mirisi, glasovi i smeh koji su ispunjavali svaki kutak. Život je prolazio. Radosti i tragedije ostajale su zapisane u zidovima stare seoske kuće u ulici Save Kovačevića. Vremenom je kuća ostala prazna. Bez svojih ljudi. Ali nikada zaboravljena. Moja bratanica Svetlana nije mogla da dozvoli da propadne ili da bude prodata nekom ko u njoj ne vidi ništa više od stare građevine. U kući su čekale uspomene. Stare fotografije. Ormani. Stolovi. Vitrine od punog ...

PRIJATELJSTVO JE...

Image
  PRIJATELJSTVO JE... Ljubav bez romantike, odanost bez uslova, poštovanje bez ucena, navika bez zavisnosti, granice bez tereta, opuštenost bez stida. Sukob bez svađe, popuštanje bez poraza, smeh bez granica, razumevanje bez reči, bliskost bez ograničenja, blizina kroz daljinu. Vreme koje se ne meri, mesto u srcu bez ograda, trud koji ne umara, zahvalnost bez poklona. Godine ispletene od vremena. Kroz trajanja, sećanja. Života od tada, do sada. I od sada…… Hvala što čitate 💙

TAMO GDE POČINJE TIŠINA

Image
  Tamo gde počinje tišina Ljubljana, 1967.   One su dve male prijateljice. Hetti ima dvanaest godina, Daca sedam. Obe su vižljaste, mršave brinete, isto ošišane — ravne, poluduge kose sa šiškama. — Hoću istu frizuru kao Hetti. Pet godina razlike vidi se po visini, ne i po bliskosti. Nerazdvojne su — kao dve note koje uvek sviraju zajedno. Upoznale su se preko svojih mama, na zajedničkim kafama, čas kod jedne, čas kod druge. Od tada nijedna više nije umela da zamisli dan bez one druge. Zajedno idu u školu. Hetti u šesti, Daca u prvi razred. Svi ih znaju. Daca privlači pažnju, ali ne mari za to kako hoda. Mnogi misle da su sestre, jer starija uvek pazi na mlađu, čak i odmore provodi s njom. Put do škole i nazad, do njihovog solitera u Proletarskoj 2, ravan je i poznat. Vodi niz ulicu punu starih, urednih kuća, pored male knjižare, tik uz prelaz pruge. Rampa je bila tu — visoko podignuta kada je smelo da se pređe. Daca tada uhvati Hetkinu ruku, osloni se...

POMOĆ U IZRADI DOKUMENTACIJE IOP-a

Image
  POMOĆ U IZRADI DOKUMENTACIJE IOP-a Izrada IOP-a ne mora da počne od praznog papira Septembar se približava, a sa njim dolaze procene, sastanci, dogovori i pitanja na koja nije uvek lako pronaći jasan odgovor. Šta zaista prethodi izradi IOP-a? Koje informacije su važne? Kako postaviti ciljeve koji su ostvarivi, merljivi i korisni za dete? I kako povezati roditelje i stručnjake tako da saradnja ne ostane samo na papiru? Zato sam pripremila besplatan stručni PDF vodič „Pomoć u izradi dokumentacije IOP-a” . Vodič je namenjen roditeljima i stručnjacima koji žele da: bolje razumeju proces izrade IOP-a; na vreme prikupe potrebne informacije; prepoznaju šta je važno za kvalitetno planiranje podrške; lakše usmere međusobnu saradnju; uštede vreme i izbegnu nepotrebnu nesigurnost; dođu do dokumenta koji može da se primenjuje u svakodnevnom radu. Dobar IOP ne nastaje popunjavanjem obrazaca u poslednjem trenutku. On nastaje kada su potrebe deteta dobro prepoznate, infor...

DOBROTA SE ŠIRI

Image
DOBROTA SE ŠIRI Kako se uči dobrota ? Imala sam svoje mesto na plaži. Tamo gde su se stene završavale, a počinjao šljunak, priroda je napravila mali kameni zid iznad koga su se nadvijali gusti borovi. Divna hladovina, na samo dva metra od mora. Lepota ove uvalice privlačila je ljude. Malo privatnosti, malo mira i onaj osećaj da je baš tu najlepše provesti dan. Za mene je imala još jednu vrednost. Mogla sam samostalno da dođem do mora, držeći se uz stene, da plivam i da se istim putem vratim do svoje ležaljke. Divan je osećaj kada nešto možeš sam. Kako se plaža punila, tako su ljudi posmatrali „treskavu ženu“ kako ulazi u more i izlazi iz njega. Neko sasvim otvoreno, neko krišom, ispod oboda šešira ili iza knjige. Svi znamo – na plaži se sve vidi. Navikla sam na te poglede. Odavno se više ne stidim svog „treskavca“. Ne tražim pomoć kada znam da mogu sama. Znam i da pogled na mene kod ljudi često budi nelagodu, sažaljenje, strah ili radoznalost. A izlazak iz mora, posle plivanja, nije la...