KADA CEO TIM POTPISUJE IOP KOJI JE IZRADILA JEDNA OSOBA
KADA CEO TIM
POTPISUJE IOP
KOJI JE IZRADILA JEDNA OSOBA
Na
papiru – tim.
U
praksi – jedna osoba.
Jedna osoba posmatra dete, prikuplja podatke, razgovara sa
roditeljem, izrađuje pedagoški profil, planira mere individualizacije, određuje
ciljeve i aktivnosti, popunjava obrasce, prati realizaciju i priprema
evaluaciju.
Ostali članovi tima dokument pročitaju – ili ga samo potpišu.
Roditelju se IOP donese na potpis. Ponekad mu se omogući da ga
pročita. Ponekad dobije kratko objašnjenje. A trebalo bi da učestvuje u
njegovoj izradi, jer roditelj nije gost koji se poziva kada je dokument
završen. Roditelj je član tima.
Pedagoški kolegijum zatim odobri IOP.
Dokumentacija je završena. Forma je zadovoljena.
A dete?
Tim postoji, ali nema timskog rada
Tim za dodatnu podršku detetu ne postoji zato da bi se ispunio
obrazac o njegovom formiranju. Ne postoji ni zato da bi nekoliko imena stajalo
iznad nekoliko potpisa.
Tim bi trebalo zajedno da upozna dete, sagleda njegove potrebe,
mogućnosti i prepreke, odredi prioritete, dogovori podršku, podeli odgovornosti
i prati ostvarivanje planiranih ciljeva.
Svaki član tima treba da zna:
·
šta je detetu potrebno;
·
šta je njegov deo odgovornosti;
·
koje aktivnosti sprovodi;
·
kako prati napredovanje;
·
kada i kome saopštava
zapažanja;
·
šta treba promeniti ako podrška
ne daje rezultat.
Ako sve to radi jedna osoba, onda tim postoji samo administrativno.
Potpisi ne čine tim.
Saradnja, podeljena odgovornost i zajednički rad čine tim.
Tim nije potreban samo zbog podele posla
Tim za IOP nije formiran samo zato da jedna osoba ne bi morala sve
da radi sama. Izrada kvalitetne IOP dokumentacije nije jednostavna.
Ne znaju svi stručnjaci da zapažanja o detetu prevedu u kratke,
jasne, konkretne i merljive formulacije. Nije lako odrediti prioritete,
razlikovati potrebe deteta od teškoća koje stvara okruženje, pravilno
formulisati ciljeve, povezati ih sa aktivnostima i odrediti pokazatelje na
osnovu kojih će napredovanje zaista moći da se prati.
To su veštine koje se
uče. Upravo zato postoji tim.
Jedan član može bolje poznavati dete. Drugi može pomoći u
sagledavanju prepreka. Treći može predložiti odgovarajuće metode i sredstva.
Neko može pomoći da se široko postavljen cilj pretvori u konkretan, ostvariv i
merljiv korak.
Kada dokumentaciju izrađuje samo jedna osoba, bez stručne razmene i
podrške, ne možemo očekivati da IOP bude realan, precizan, usklađen sa
potrebama deteta i jednostavan za primenu. Posebno ne možemo očekivati kvalitet
ako ta osoba nikada nije dobila priliku da nauči kako se funkcionalan IOP
izrađuje.
Ko je dužan da podrži tim?
Ustanova ne može samo da imenuje članove tima i prepusti im da se
„snađu“.
Njena odgovornost je da obezbedi:
·
vreme za zajednički rad;
·
jasnu podelu uloga i
odgovornosti;
·
stručnu podršku tokom izrade
dokumentacije;
·
učenje i usavršavanje
zaposlenih;
·
pomoć saradnika koji poznaje
postupak i može da usmeri tim;
·
praćenje kvaliteta izrađenog
IOP-a i njegove realizacije.
Ako zaposleni ne umeju da formulišu jasne i merljive ciljeve,
rešenje nije da prepisuju stare IOP-e, koriste opšte formulacije ili potpisuju
dokument koji ne razumeju dovoljno.
Rešenje je da ih
ustanova tome nauči i da im obezbedi podršku.
U suprotnom se događa ono što često vidimo: jedna osoba napiše ono
što zna i može, ostali potpišu, direktor i pedagoški kolegijum odobre, a
dokument prođe proceduru iako nije dovoljno konkretan da bi se dosledno
sprovodio i objektivno evaluirao.
Tada potpis više nije potvrda kvaliteta. Postaje potvrda da smo
pristali na formu.
Odgovornost nije samo na osobi koja je napisala IOP
Najlakše je za loše izrađen IOP okriviti osobu čije se ime nalazi
pored najvećeg broja aktivnosti.
Ali gde su bili ostali članovi tima? Ko je pregledao ciljeve? Ko je
proverio da li su aktivnosti konkretne i ostvarive? Ko je utvrdio da li su
pokazatelji napredovanja merljivi? Ko je stručnjaku ponudio pomoć? Ko je
procenio da je dokument dovoljno kvalitetan da bude upućen pedagoškom
kolegijumu?
I na osnovu čega ga je pedagoški kolegijum odobrio?
Ako članovi pedagoškog kolegijuma ne prepoznaju nejasne, nemerljive
i međusobno nepovezane formulacije, onda ni njihovo odobrenje nije garancija
kvaliteta IOP-a.
Ako ih prepoznaju, a ipak ih odobravaju, onda svesno tolerišu
dokument koji ne može da ispuni svoju svrhu.
U oba slučaja
odgovornost ne može ostati samo na jednoj osobi.
IOP se ne završava njegovim odobravanjem
U mnogim ustanovama najviše pažnje dobija pitanje da li je IOP
napisan i da li su svi obrasci popunjeni.
Mnogo ređe se
proverava: Da li se ono što je napisano zaista sprovodi?
Neretko između dokumenta i svakodnevnog rada sa detetom postoji
veliki raskorak.
U IOP-u su navedene aktivnosti, prilagođavanja, metode rada,
sredstva, nosioci aktivnosti, vreme realizacije i način praćenja. U učionici
se, međutim, radi „koliko se može“, „kada se stigne“ i „otprilike“.
Tako IOP postaje forma. Planira se jedno, realizuje drugo, a
evaluacija se kasnije prilagodi onome što se dogodilo.
Detetov napredak ne prati se sistematski. Ne postoje jasni podaci o
tome šta je sprovedeno, koliko često, uz kakvu podršku i sa kakvim rezultatom.
Kada cilj nije ostvaren, ne razmatra se uvek zbog čega nije ostvaren i šta
treba promeniti.
IOP nije dokument
koji treba uredno popuniti. IOP je plan podrške koju je ustanova obećala
konkretnom detetu.
Dete dobije IOP, ali ne dobije podršku
Dete ne ostvaruje svoje pravo time što njegovo ime stoji na obrascu.
Pravo ostvaruje tek kada dobije podršku koja je planirana prema njegovim
potrebama.
Ako se aktivnosti zapisane u IOP-u ne sprovode, ako se
prilagođavanja ne primenjuju, ako nema dogovorene pomoći i ako niko ne prati
rezultate – dete nema stvarnu podršku. Ima samo dokumentaciju koja stvara
privid da je podrška obezbeđena.
Takav propust nije bezazlena administrativna greška.
Detetu mogu biti uskraćeni uslovi potrebni da učestvuje u
obrazovanju, pokaže ono što zna, napreduje u skladu sa svojim mogućnostima i
bude ravnopravno sa drugom decom.
U zavisnosti od konkretnog slučaja i posledica po dete, uskraćivanje
potrebnih prilagođavanja i podrške može predstavljati povredu prava deteta, ali
i diskriminaciju.
Jednakost ne znači da
sva deca dobiju isto. Jednakost znači da svako dete dobije ono što mu je
potrebno da bi moglo da učestvuje i napreduje.
Ustanova ne ostavlja samo dete bez podrške
U ovakvoj organizaciji nije oštećeno samo dete. U neravnopravan
profesionalni položaj stavlja se i stručnjak koji neposredno radi sa njim.
Od jedne osobe očekuje se da bude posmatrač, planer, realizator,
koordinator tima, pisac dokumentacije, saradnik roditelju i osoba odgovorna za
rezultate – uz sve redovne obaveze koje imaju i njene kolege.
Kolega koji ne radi sa detetom koje ima IOP završava pripremu za
čas. Stručnjak koji radi sa detetom prema IOP-u treba da prilagodi sadržaj,
metode, zadatke, materijale, način komunikacije, proveravanje znanja i
kriterijume procenjivanja. Nakon toga treba da beleži rezultate, razmenjuje
informacije sa članovima tima i učestvuje u evaluaciji.
Ako ustanova zaposlenom poveri veću odgovornost, a ne obezbedi mu
vreme, znanje, pomoć i stvarnu saradnju tima, dovodi ga u neravnopravan
profesionalni položaj.
Taj zaposleni ne treba da bude oslobođen odgovornosti za svoj deo
posla. Ali ne sme biti ostavljen da sam snosi odgovornost koja pripada timu i
celoj ustanovi.
A kada nešto ne uspe, upravo će se ta osoba najčešće prva pitati:
„Zašto IOP nije dao rezultate?“
To nije podrška
stručnjaku. To je prebacivanje zajedničke odgovornosti ustanove na pojedinca.
Šta potpis zapravo znači?
Kada član tima potpiše IOP, ne potvrđuje samo da je video dokument.
Potpisom potvrđuje da učestvuje u planiranju, realizaciji i praćenju podrške.
Kada roditelj potpisuje IOP, ne bi smeo da bude poslednja osoba
kojoj je dokument pokazan. Njegova saznanja o detetu, iskustva, pitanja i
predlozi moraju biti deo procesa izrade, a ne dodatak već donetoj odluci.
Kada pedagoški kolegijum odobri IOP, ne odobrava samo ispravnost
obrasca. Prihvata odgovornost da ustanova obezbedi uslove za njegovu
realizaciju.
Zato odobravanje IOP-a mora da znači i postavljanje konkretnih
pitanja:
·
Ko će sprovoditi planirane
aktivnosti?
·
Kada i na koji način?
·
Koju podršku dobija stručnjak
koji neposredno radi sa detetom?
·
Kako će članovi tima
sarađivati?
·
Kako će se pratiti realizacija?
·
Na osnovu kojih podataka će se
procenjivati napredovanje?
·
Šta ćemo promeniti ako
planirana podrška ne daje očekivane rezultate?
Bez odgovora na ova
pitanja, pedagoški kolegijum ne odobrava stvarni plan podrške. Odobrava papir.
IOP nije privatna obaveza učitelja, nastavnika ili
vaspitača
IOP pripada detetu, ali je odgovornost ustanove.
Ne pripada učitelju koji „ima dete sa IOP-om“. Ne pripada predmetnom
nastavniku kod koga je učenik „problem“. Ne pripada vaspitaču kome je rečeno da
se „snađe“.
I ne pripada stručnom saradniku koji treba naknadno da popravi sve
ono u čijem planiranju tim nije stvarno učestvovao.
Ako ustanova želi kvalitetan IOP, mora da obezbedi kvalitetan proces
njegove izrade i realizacije.
To podrazumeva vreme za saradnju, jasnu podelu zadataka, stručnu
podršku, razmenu informacija, dostupne materijale, praćenje rada i preuzimanje
odgovornosti svih članova tima.
Ne može jedna osoba
da nosi sav teret, a da ceo tim nosi samo potpis.
Papir je uredan. A dete?
Možemo imati pravilno formiran tim. Možemo imati sve potpise. Možemo
imati odobren IOP, uredno složen u dokumentaciji. Možemo imati i evaluaciju
popunjenu na vreme.
Ali ako se u svakodnevnom radu ne sprovodi ono što je detetu
planirano, svi ti papiri ne dokazuju da smo mu pružili podršku.
Dokazuju da smo znali šta mu je potrebno. Znali smo ko je odgovoran.
Znali smo šta treba uraditi. I ipak to nismo obezbedili.
Zato pravo pitanje nije: „Da li dete ima IOP?“
Pravo pitanje je: „Da
li dete svakoga dana dobija podršku koja je u tom IOP-u obećana?“
Jer IOP koji izrađuje jedna osoba, potpisuje ceo tim, odobrava
pedagoški kolegijum, a ne realizuje gotovo niko – nije individualni obrazovni
plan.
To je administrativno pokriće za podršku koju dete nije dobilo.
Detetu ne treba IOP u
fascikli. Detetu treba IOP u učionici.
Hvala što čitate 💙

Ово је све јако тешко и туде тешко сналазим. Деца вас прогитају, немају милости. Тешка прича. Тужни сирак без иђе икога.жно. Ја
ReplyDeleteŠkole ne donose ni kompletan IOP, o primeni da i ne govorimo. Umesto da se definišu problemi (manjak stručne pomoći, veliki otpor nastavnog kadra prema inkluziji u obrazovanju) i krene se u rešavanje, vrši se pritisak na roditelje (i decu) da odustanu od redovne škole. Potrebna je saradnja struke i roditelja, kako bi se ovaj ogroman problem stavio u fokus.
ReplyDeleteKoja je procedura, recimo dete kreće u peti razred. Kako je nastavnik matematike, npr. napisao svoj deo za IOP a da nikada nije upoznao dete?
ReplyDelete